Te večeri bilo mi je strašno dosadno, a na televiziji su bili neki dosadni filmovi i serije. Napokon sam pronašla neobičnu i zanimljivu emisiju.
Emisija je prikazivala životne probleme ljudi u današnje vrijeme. Nisam mogla vjerovati što se sve događa i kakvih sve problema ima. Najviše me zabolio težak život jednog dječaka. Imao je jedva ono potrebno za život. Zvao se Milan, živio s ocem, a majka ga je ostavila kad je imao samo dvije godine. Milan je imao samo jednu želju, a to nisu bile nikakve igračke ili čokolade, već mašina za rublje. Bilo mu je žao oca koji pere odjeću ručno. Čuvši te njegove riječi, oči su mi se nakupile suzama i htjela sam zaplakati, ali me je nešto sprječavalo. Pojavila se neka ljutnja u meni.
Bila sam ljuta sama na sebe, jer imam sve što mogu poželjeti, ali to ne znam cijeniti i svaki put tražim sve više i više. Nikad nisam pomislila da imam dovoljno i da bih možda mogla i to što imam podijeliti s drugima, a opet biti sretna i zadovoljna.
Ana Bilandžić, PŠ Prgomet 8. r.
Ostavi svoj komentar