Današnja zajednica zatrpana je mnoštvom sterotipa. Odjeća koju nosiš, tvoj hod, lice, kosa – to te definira kao osobu. Ne smatram se nimalo sličnom takvim ljudima.
Sebe smatram potpuno drugačijom, ali okolina ti nametne takoreći etiketu po kojoj ti sude i po kojoj si ili prihvaćen ili odbačen. Naravno da će svi reći da ih nije briga za takve stvari, no je li uistinu tako? Biti drugačiji u 21. stoljeću ravno je onome biti čudan, šutljiv ili hiperaktivan – ukratko neprihvaćen. Nema ništa loše u slobodi, u stvaranju novih svjetova, pronalaženju sebe. Rekla bih da je i mene društvo ograničilo jer, ako želiš zadržati prijatelje i poznanike, trebaš se spustiti, trebaš biti običan. No, društvena kakva jesam, naravno da ne mogu i ne želim biti sama. Zato ponekad tog galeba Jonathana, taj svoj svijet pritajim i čuvam za sebe. Rijetki su ljudi u čijem društvu možeš biti svoj i u čijem društvu vaš galeb leti visoko, nošen laganim povjetarcem. U ostalim slučajevima, on se bori protiv tog vjetra, ali se ipak vraća natrag.
Moja je poanta da se ljudi ne mogu promijeniti. Slobodni kao galeb ili zatvoreni kao cvijet, ali svaki cvijet krije predivnu unutrašnjost. Ne pokušavajte slomiti tom galebu krila. On se neće dati. Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada.
Vedrana Prkić 8. a
Ostavi svoj komentar