Kako pisati dnevnik čitanja lektire

Pročitati knjigu od početka do kraja za mnoge je đake pravi izazov. Za mnoge je možda još veći izazov napisati dnevnik čitanja pročitanog djela, odnosno “napisati lektiru”, kako se to obično kaže. Kako bismo im pomogli, ovdje donosimo naputke o tome kako treba pisati dnevnik čitanja za lektiru.

Inače zašto uopće čitamo? Svakim tekstom usavršavamo svoju vještinu čitanja i time s vremenom postajemo iskusni čitatelji koji u literaturi znaju prepoznati vrijedne poruke, misli, dobru knjigu; postajemo ljudi koji znaju razmišljati i obrazložiti svoj stav.

Zašto treba voditi dnevnik čitanja? DNEVNIK ČITANJA poželjno je voditi da se ne zaboravi ono što smatramo da je bitno, odnosno ono što nam treba kao podatak za satove lektire (nemoguće je sve zapamtiti!). Takvo čitanje, uz vođenje dnevnika čitanja, je aktivno čitanje i iziskuje napor pri čitanju, ali je vrjednije jer tijekom čitanja bilježimo važne pojedinosti, svoja zapažanja i razmišljanja.

Dnevnik čitanja najčešće ima sljedeće bilješke:

1. BILJEŠKA O PISCU: najvažniji podaci o životu i radu pisca i vremena u kojem je živio;

2. KNJIŽEVNA VRSTA: imenovati vrstu književnog djela koje se čita (npr. roman, bajka, lirska pjesma, pripovijetka i sl.)

3. KRATAK SADRŽAJ/FABULA DJELA: na temelju zabilježenih pojedinosti u razvoju radnje, odrediti kompoziciju radnje u djelu (uvod, zaplet, vrhunac, rasplet, kraj) i prepričati fabulu; fabula treba biti prepričana kratko i jasno, a to se postiže razlikovanjem bitnog od nebitnog u razvoju radnje.

4. TEMA I IDEJA DJELA: temu i ideju treba sročiti kratko i jasno: prepoznati temu djela (ono o čemu pisac govori) te ju je najbolje izreći s jednom rečenicom. Ideja je poruka, pouka, glavna misao pisca u djelu, a doznajemo je iz situacija, likova i događaja.

5. PROSTOR I VRIJEME DJELA: prostor i vrijeme radnje u djelu mogu biti stvarni (realni), a mogu biti i neodređeni, nestvarni, svevremenski i višeznačni.

6. LIKOVI: književni lik (na isti način kao i osoba iz stvarnog života) živi, radi, osjeća i misli u književnom djelu; glavni lik je pokretač radnje, oko njega se razvija radnja, a sporedni likovi su u odnosu s glavnim likom; likove u djelu upoznajemo na nekoliko razina te tako govorimo o karakterizaciji likova. Karakterizirati lik u književnom djelu znači opisati njegova glavna svojstva ili osobine.

Postoji nekoliko vrsta karakterizacija lika:

a) fizička karakterizacija – vanjski izgled lika;

b) psihološka karakterizacija – unutarnji život lika: osjećaji, raspoloženja, misli, stanja svijesti i podsvijesti, narav, ponašanje, odnos prema drugima, stav prema životu, svjetonazor, unutarnji problemi, sukobi;

c) etička ili moralna karakterizacija – otkriva etičke/ moralne osobine lika (etika ili moral je ukupnost načela o ponašanju, odnosu među ljudima, koja se nameću savjesti pojedinca ili zajednice, svijest o dužnosti, spremnosti i volji za preuzimanje i izvršavanje zadataka): čovječnost/nečovječnost, istinoljubivost/lažnost, pravednost/nepravednost, hrabrost/ kukavičluk i sl.;

d) socijalna ili društvena karakterizacija – određenje lika prema njegovu mjestu u društvu; socijalne osobine su porijeklo, imovinsko stanje, društveni status, obrazovanje, odnos društvene zajednice prema njemu i način na koji sredina utječe na njegovo ponašanje, stavove o životu i svijetu;

e) govorna ili jezična (lingvistička) karakterizacija – govorom (zavičajni dijalekt, žargon, uzrečice, osobit stil izražavanja) upoznajemo književni lik, njegovo porijeklo, obrazovanje, osobine;

Karakterizacija pojedinog književnog lika trebala bi biti cjeloviti zbir elemenata iz svih navedenih vrsta karakterizacije. Također je jako važno karakterizaciju likova potkrijepiti navodima (citatima) iz teksta.

7. JEZIK I STIL DJELA: kakav je piščev rječnik: je li bogat, originalan, slikovit, ima li nepoznatih ili zastarjelih riječi (arhaizmi)?; prevladavaju li jednostavne i lagane rečenice ili složene i razvijene (koje zahtijevaju koncentraciju pri čitanju)?; skreće li pisac u svom pripovijedanju s teme (da bi opisao nešto ili ispričao neku usputnu epizodu) ili je njegovo pripovijedanje tečno i ne usporava radnju?; je li djelo ozbiljno ili humoristično?; sadrži li piščeve komentare?…sve navedeno otkriva piščev stil pisanja, odnosno način na koji piše: svaki se pisac odlikuje vlastitim stilom pisanja.