Udahnem. Osjećam svježinu proljetnog zraka, a miris procvalih ruža ispuni mi nosnice. Zatvorim pa otvorim oči i gledam preko lastavičjeg gnijezda. No, nisu lastavice one koje su privukle moju pozornost, već plavo prostranstvo iznad gnijezda. Osjećam kako mi se krajevi usana šire u topli osmijeh i kako se podižem na noge. Kratkim, lakim koracima kročim travnatim puteljkom. Ne znam ni sama prema čemu idem. Ne razmišljam uopće, već mi se tijelo samo pokreče te ide već nezamislivom brzinom. Ali prije nego što sam shvatila što radim, polako osjećam kako gubim tlo pod nogama. I odjednom, padam u dubinu ponora. Mahnito počinjem okretati glavu dok uzbuđenje i strah prolazi kroz moje tijelo. Ne znam što da radim, pa u cijeloj toj panici započinjem mahati rukama, a moje oči su čvrsto zatvorene. Jedna, dvije, pa i tri sekunde prođu, te u jednom trenutku osjećam nekakvu lakoću, te se uspinjem. No kako? Otvorim oči, pa zažmirim jer mi lice obasja popodnevno sunce. Napokon, kada se priviknem na cijelo to blještavilo, promatram svoje ruke. Pomalo zaprepaštena pokušavam shvatiti cijelu situaciju. Ali, uskoro, uzbuđenje zamijeni moju zaprepaštenost. Moje ruke nisu onakve kakve su bile prije, već malene i crne, prekrivene perjem koje titra na povjetarcu u letu. Nisam onakva kakva sam bila prije. Ja sam lastavica, te sam sretna. Jer sam napokon slobodna, konačno letim. Ostvarenje sna, zar ne? Prelijepo je tu gore. Napokon shvaćam što znači odletjeti poput lastavice.
Iris Bečica, 7. razred
Ostavi svoj komentar