Moja šaljiva autobiografija

Moja šaljiva autobiografija

Ja sam uživala u svom djetinjstvu. To je bili ono vrijeme dok još nisam išla u školu, ali kako se kaže: „ Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba! ” Sada ću s vama podijeliti svoje najbolje trenutke.

Ja na ovom svijetu živim otprilike već 4775 dana, od kojih otprilike 1890 provodim u školi. Još od malena voljela sam kuhati. Majka mi nije dala da „mutim“ kolače u kuhinji pa sam uživala praveći kolače od blata. Moja susjeda me je često zvala da dođem u njen vrt jer bi mi ona donosila lišće, vodu i pijesak. Jednom sam se posvađala sa svojom prijateljicom iz susjedstva te sam ju gađala svojim kolačima, a svog prijatelja sam lagala da je voda, pomiješana s malo zemlje, jako ukusna. On mi je povjerovao, donio iz svoje kasice tri kune i popio svu smjesu. To je možda bilo malo bezobrazno, no ima trenutaka i kada sam pomagala svojim prijateljima.

Npr. kada smo moja prijateljica i ja išle trčati. Ona je zapela preko malog kamena. Imala je veliku ranu na koljenu koja je krvarila. Vjerojatno ju je rana puno boljela pa je cijelim putem plakala. Ja sam joj putem pomagala šetati. Kada smo došli kući, njena mama ju je odvela u bolnicu. Ja sam ju čekala u predvorju te kada smo došli kući cijelo vrijeme sam bila uz nju.
Proljeće mi je uvijek bilo najdraže godišnje doba jer nije bilo ni pretoplo ni prehladno. Osim toga u proljeće rastu trešnje – moje omiljeno voće. Sada ću vam opisati kako sam sa svojim prijateljima, u proljeće, uživala jedući trešnje. Najbolje vrijeme za „posudbu“ trešanja bio je sumrak jer nas ljudi tada ne mogu vidjeti. U obližnjem vrtu rasla su dva stabla trešnji. Brali smo trešnje te ih jeli, a kada bismo se zasitili, otišli bismo kući.

Na ljeto bismo svaku večer igrali igru koja se zove „grupa traži grupu“. Djeca bi se podijelila u dvije grupe. Jedna grupa bi se sakrivala, a druga bi ih tražila. Ja sam bila zaljubljena u jednog dečka iz moje ulice te bih uvijek varala, samo kako bih bila skupa s njim u timu.

I tako bi prolazili dani, mjeseci, godine. Ja bih se samo igrala, no došlo je vrijeme za školu. U prvih nekoliko razreda nisam trebala puno učiti, no poslije sam morala dobro zagrijati stolicu! Ipak, da nema škole ne bih upoznala osobe bez kojih ne mogu, osobe koje su mi jako drage. Ne bih stekla svo ovo znanje koje imam i iako sam dijete, stekla sam iskustvo koje mi pomaže u životu. Još me čeka barem deset godina škole, a to će biti godine zabave, učenja i upoznavanja novih prijatelja.

Danijela Bilić, 7.a

Ostavi svoj komentar

comment-avatar

*