Zovem se Gabrijela. Imam dvanaest godina. Idem u osnovnu školu i dobra sam učenica. Sjećam se dana kada mi se dogodilo nešto neobično.
Tog zimskog dana rano sam se probudila. Otišla sam u kupaonicu te se umila i oprala zube. Zatim sam izašla na balkon vidjeti kakvo je vrijeme i što ću obući za školu. Kada sam digla roletu, iznenadila sam se. Vani je sve bilo prekriveno snijegom. Bilo je kao u bajci. Brzo sam pojurila u sobu i obukla odjeću za snijeg. Izašla sam vanka. Bilo je hladno kao na Sjevernom polu. Odmah sam počela praviti snjegovića. Napravila sam dvije velike grude za tijelo i jednu manju za glavu. Usta i oči napravila sam od crnih gumba, a mrkva je zamjenjivala nos. U jednom trenutku netko me dozvao. Nisam znala odakle taj glas dolazi. Prepala sam se.
Još me nekoliko puta taj glas dozvao. Okrenula sam se prema svome snjegoviću u trenutku kada me opet dozvao. Zaprepastila sam se. Još nikad nisam vidjela snjegovića koji govori. Malo sam se bojala i to je pametni snjegović primijetio. Rekao mi je da se ne bojim. Tada sam shvatila da je dobar i da mi neće učiniti ništa nažao. Rekao mi je da ga uhvatim za ruku. Poslušala sam ga. Nakon nekoliko trenutaka našli smo se daleko od mog doma. Objasnio mi je da se nalazimo u Zemlji Snjegovića. Tamo je bilo sve prekriveno snijegom i ledom, no nije mi bilo hladno jer je među snjegovićima vladala toplina i ljubav. Tamo mi je bilo kao u raju. Nisam željela otići. Moj mi je snjegović zahvalio što sam ga dovela natrag u njegovu zemlju. I ja sam bila sretna što sam ga napravila, a zatim ga odvela u svoj rodni kraj. Dugo sam se zadržala u Zemlji Snjegovića te sam se naposljetku morala vratiti natrag. Lupila sam tri puta o pod i tako se vratila. Na mjestu gdje je bio moj snjegović, sada se nalazio samo snijeg.
Bila sam tužna što je moj snjegović otišao, ali i sretna jer je tamo sa svojim prijateljima. Ovu tajnu nikome nisam ispričala i svaki put uživam prisjećajući se što se dogodilo jednog zimskog dana.
Ostavi svoj komentar