Kada bi svijet bio po mjeri djece, sve bi bilo naopako.
Da su kuće napravljene za djecu, imale bi nisku stolicu, stol, kauč, krevet, policu. Da su škole napravljene po mjeri djece, ne bi trebali pisati, učiti i sjediti, nego bi se igrali, skakali i zabavljali. Imali bi par sati i dva velika odmora. Da su trgovine po mjeri djece, sve bi bilo besplatno. Sve bi slatko uzimali, a blagajnika ne bi imali. Jer, ako je sve besplatno, ne bi ništa radio. Da je hrana po mjeri djece sve bi bilo slatko. Ne bi bilo zelja, brokule, špinata, kelja, bilo bi samo slatkiša i grickalica, tjestenine i špageta. I umjesto prenemaganja, bilo bi veselja. Da je sve po mjeri djece, svatko bi imao svoj mobitel i neograničeno vrijeme na njemu, i naravno, bio bi besplatan. Ne bi bilo temperature, bolesti i slično. Djeca bi vozila auta za djecu.
Da stvarno postoji takav svijet, sva bi djeca bila sretna. A najvažnije je da ne bi ni ovoga sastava bilo.
Iva Serajlić, 4.c
Ostavi svoj komentar